 |
| Belmondo tokom snimanja Godarovog "Do posljednjeg daha", 1960. |
Molim vas, mogu li imati muškarca koji nosi somot.
Molim za takvog
što zna imena sto različitih ruža;
koga nije briga za moje rasijane zečeve
što lutaju unutra i vani,
kao da posjeduju ovo mjesto,
koji mi pravi kremaste karije od svježe limunove trave,
i hoda kao Belmondo u filmu Do posljednjeg daha;
onoga što lijepi sve moje pažljivo odabrane razglednice –
odaslane mu iz egzotičnih gradova,
ne očekujući da će doći otuda sa mnom,
ali bi pošao, da sam upitala, šta da učinim –
sa nečijim drugim, na zidu njegove spavaće sobe,
počinjući od Ajvi, poznate ronilačke svinje,
čije sam slike, u pokretu, kupila desetak primjeraka;
koji priča poput Belmonda dakako, usana glatkih
stisnutih, poput oblivene čokolade
(one što se topi) i božurovih pupoljaka,
koji zna tako tvrdoglavo da me poklopi odozgo
nalik jorganu punom knjiga iz biblioteke i vreća iz kupovine,
i kome je sve to lako: molim za takvoga,
koji nije pripremljen da sve to učini.
Onoga koji nije ni spreman reći mi da sam zgodna,
koji, kad izađem kaskajući iz kupaonice,
kao piskutavo tek izribano prasence,
to ne voli ništa manje od predanosti
bivanju privrženim, neposlušnim i prostim,
toga koji otvara svoje ruke kao korito u koje mogu zaroniti.
Preveslao sa engleskog Radomir D. Mitrić
